•  

    Kako životkako-zivot-plakat

    Tekst: Nina Mitrović
    Režija: Ivan Leo Lemo

    Dramaturgija: Nina Mitrović

    Scenografija: Vesna Režić
    Kostimografija: Mirjana Zagorec

    Asistent redatelja: Robert Orhel
    Oblikovanje tona i glazba: Willem Miličević
    Oblikovanje svjetla: Elvis Butković

    Igraju:

    Biserka Ipša
    Siniša Popović
    Vinko Kraljević
    Ana Begić/Ecija Ojdanić

    Trajanje: 95 minuta

    Premijera: 16. listopada 2016., Mala dvorana KD Vatroslav Lisinski

    „Kako život“ u svojoj srži nosi pitanje: Kako živjeti život na pravi način? Mogu li se izbjeći žaljenja i jesu li strahovi ono što nama upravlja? Ovo je priča o ljubavi i prijateljstvu, mladosti i starosti, životu i smrti.

    više...

    Život u staračkom domu tekao je mirno dok se nije pojavio Andrija Kekez. On ne poštuje pravila, zna sa ženama, uživa u životu. Jedna će ga mlada žena pokušati obuzdati. Zauzvrat će dobiti nešto što nije očekivala. A troje starih ljudi naći će se u sred ljubavnog trokuta.

    Mila se nedavno razvela. Došla je u dom žudeći za slobodom. Branko je tu, ni sam ne zna kad je došao. Redovno prijavljuje druge stanare doma radnoj terapeutkinji Suzani čiji se privatni život raspada. Mila i Branko su prijatelji iako, da se njega pita, bilo bi tu svašta. No njoj je za oko zapeo novi stanar doma. Njegovim dolaskom likovi će propitati same sebe, način na koji žive i vole.

    Drama „Kako život“ u svojoj srži nosi pitanje: Kako živjeti život na pravi način? Mogu li se izbjeći žaljenja i jesu li strahovi ono što nama upravlja? Ovo je priča o ljubavi i prijateljstvu, mladosti i starosti, životu i smrti. Priča o nama, kakvi jesmo i kakvi bismo mogli biti kad bismo se opustili i prihvatili život u svoj njegovoj nesavršenosti.

    Nina Mitrović

  • ‘KAKO ŽIVOT’ Važna predstava prema drami jedne od naših najboljih dramatičarki

    http://www.jutarnji.hr/kultura/kazaliste/kako-zivot-vazna-predstava-prema-drami-jedne-od-nasih-najboljih-dramaticarki/5164264/

    PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

    Nina Mitrović (r. 1978.) dosegla je visoku razinu pisanja, toliku da je sad možemo uzeti i za lektiru

    Kazalište Moruzgva, malo privatno umjetničko poduzeće, dalo je protekli vikend u Maloj dvorani Lisinskog važnu predstavu: praizveli su dramu Nine Mitrović “Kako život” u solidnoj režiji Ivana Lea Leme.

    Štoviše, došlo vrijeme da napišem: Nina Mitrović (r. 1978. u Slavonskom Brodu) dosegla je, nakon pola tuceta drama, visoku razinu pisanja, toliku da je sad možemo uzeti i za lektiru… Dakle, imamo danas u hrvatskom jeziku eto najmanje tri dramatičarke čija djela ravnopravno mogu konkurirati na evropskom tržištu sa svojim funkcionalnim i kvalitetnim proizvodima za građansku publiku: Lada Kaštelan, Tena Štivičić i Nina Mitrović. Većina kritičara još bi uz njih pribrojila Ivanu Sajko, ali ona ne zna pisati drame, jedino ima snažnu želju da to čini. Ostale tri naprosto slijede Aristotela: služe se radnjom a ne pripovijedanjem donoseći sadržaje dostojne…

    Bilo kako bilo, nikad u povijesti hrvatske književnosti nisu supostojale tri dramatičarke koje će njihova djela lako nadživjeti… Primjerice, “Posljednja karika” Lade Kaštelan bit će interesantna i našim unucima, “Tri zime” Tene Štivičić već je sad klasik, a i ovo nepretenciozno djelce Nine Mitrović tko zna dokad će iskrsavati kao ultimativni umjetnički događaj za stariju publiku.

    Posrijedi je ljubavni trokut u staračkom domu čiji je svjedok jedna relativno mlađa njegovateljica. U igru su uključeni i nevidljivi cimeri jednoga od staraca, Branka, gunđala zakinutog od života, plašljivog, sitničavog ali željnog pažnje i ljubavi, kojega upravo izvanredno igra Vinko Kraljević. Oko toga lika i nenamjerno splela se režija, budući da je glumac pronašao način da ga prikaže toliko živo da se čini stvarnim a ne napisanim likom. Neprestano na rubu da zamuca, cijeli u potisnutom staccatu, zakočen tikovima, on djeluje kao tužan, ostario dječak, još živih želja ali umirućih misli…

    Branko je zaljubljen u Milu, koju postojano, možda za jednu nijansu prenaglašeno, igra Biserka Ipša. Njihovu nevinu idilu pokvari dolazak umirovljenog liječnika Andrije Kekeza, umirovljenog neženje i zavodnika, očito pri parama, koji je uzeo jednokrevetnu sobu u domu osjećajući da, ipak, nije daleko od kraja… Njega temperamentno, opet samo za jednu nijansu odviše kruto, igra Siniša Popović. Svojevrsnu ispovjednicu njihovu, bedinericu domsku, točno i nenapadno, a opet naglašeno, igra Ana Begić.

    Vrijednost teksta ne leži dakle u brbljanju nego u postupnom otkrivanju stvarne životne pozicije svakog od aktera. Oni na koncu ostaju ispred publike posve duševno ogoljeni, znamo što ih muči cijeli život, koga su voljeli a tko nije volio njih. Ništa na koncu drame nije isto kao i na početku, osim možda straha od samoće…

    Scena Vesne Režić pomalo je gruba, neotesana rekao bih, tri kreveta pokretna od jelovine s pripadajućim pregradama i ormarićima, ali funkcionalna. Radnja je razdijeljena u kratke prizore koji su markirani pištanjem, a ta učestalost ne iritira nego iz nje raste napetost… Kostimi Mirjane Zagorec pak odviše su grubi i pseudorealistični istodobno. Doduše, važni su, jer naglašuju zapravo visok socijalni status aktera, koji im je eto i omogućio da uopće shvate što im se u životu dogodilo..

    Topla preporuka – pogledajte ovu predstavu!

    18/10/2016

    Anđela Vidović

    http://arteist.hr/predstava-kako-zivot-neocekivano-je-iznenadenje-kazalista-moruzgva/

    arteist.hr

    Pozornice su europskih kazališta pune pamfletističkih kritika neoliberalizma, površnih i praznih poput njihovih gledatelja.

    Važno je skupljati mrtve duše, a ne ulaziti u dubinu – pa čemu propitkivati sustav površnih vrijednosti u kojem se broji jedino uspjeh, a zanemaruje se okrutna i depresivna okolina koja je spremna okrenuti leđa gotovo trećini sugrađana na krilima tog uspjeha.

    Prema popisu iz SAD-a 21% američkog stanovništva do 2030. bit će starije od 65 godina, a Europska će unija izgubiti gotovo 14% radnog stanovništva. Statistika je istodobno zaprepašćujuća i apstraktna. Demografi upozoravaju kako za pet godina u Hrvatskoj nećemo moći isplatiti mirovine jer jedan radno aktivni pojedinac izdvaja za dva neaktivna pojedinca. Javlja se bojazan za preopterećeni zdravstveni sustav kojem će sve više biti potrebna palijativna skrb. Umjetnost o starenju jedva da i progovara.

    Stoga je prava rijetkost pogledati dramu bez praznih retoričkih fraza, kojoj je u srži život. Paradoksalno je da takvu dramu postavlja izvaninstitucionalno kazalište Moruzgva, dosad uglavnom orijentirano predstavama komercijalnijega karaktera poput Mobitela, Mirisa lovine, Gole u kavezu i dr. Kako život plodne dramske spisateljice Nine Mitrović (1978.) neočekivan je obrat u njihovu repertoaru i njezinu stvaranju, vrijedan iz dvaju razloga – afirmira prezreni žanr i prezrenu temu. U maniri intimističke tragikomedije Mitrović gradi četvero živih likova čiji jezik i šale uvjerljivo odgovaraju njihovoj dobi. Njezini su likovi stari u vremenu koje se trudi tu starost sakriti. Neki su i dovoljno mladi, ali misle da su prestari. Emocionalno su slojeviti u posvemašnjoj praznini digitalnog doba. No, ono što ih čini bliskima današnjici jest zajednički osjećaj usamljenosti i žaljenja za propuštenim prilikama.

    Pitanja koja otvara komad univerzalna su i filozofska, ali i društvena – živimo li život kakav želimo ili kakav drugi žele? Možemo li ponovno biti sretni? U životu kao i drami sve teče unutar domskih zidova te se isprepleće puls života u likovima medicinske sestre Suzane (Ane Begić) i štićenika doma Kekeza (Siniša Popović), utjelovljenja élan vitala, duboko nesretnoga Branka (Vinko Kraljević) i nesigurne Mile (Biserka Ipša). Režiju Ivana Lea Leme ne prati poletnost, nego pokušaj shvaćanja likova koji su čitavo vrijeme prisutni na sceni. Tome pridonosi jednostavna i funkcionalna scenografija Vesne Režić, suprostavljena monotoniji koja pomičnošću omogućuje dinamiku na sceni. Starci u domu nisu trivijalno patetični ili nemoćni, stoga Lemo shvaća da pokretačke sile drame leže u humorističnome potencijalu koji sugestivno izvire na površinu u prvome redu kod Vinka Kraljevića, čijem habitusu to ponajviše i leži.

    Iznimno je hrabro u hrvatskoj drami danas napisati, ali i izvesti, zaokružen dramski tekst s toplim i neposrednim dijalozima, miljama udaljen od politike lijevih i desnih, fragmentiranja i intertekstualnosti prevladavajuće glavne struje. Institucionalna kazališta izgubljena u autorskim projektima, dramatizacijama proze i postmodernizmu, prepuštaju privatnim kazalištima brigu o hrvatskome dramskom pismu. Tako se zapravo smanjuju šanse njegova preživljavanja na sceni. Stoga ostaje pitanje kako je moguće da kazalište Moruzgva ima više sluha i etičnosti za građenje društvenog odgovornijeg repertoara, nego li velika zagrebačka kazališta u novoj sezoni?

     

    Kako život? Dobro, hvala na pitanju. Prolazi!

    Nova predstava Kazališta Moruzgva ‘Kako život’, autorice Nine Mitrović, nudi vrlo duhovite dijaloge i osmišljava logične situacije, dok su glumci apsolutno očaravajući

    Izvor: kritikaz.com

    http://kritikaz.com/vijesti/Kritike/26393/Kako_%C5%BEivot?_Dobro,_hvala_na_pitanju._Prolazi!

    Autor: Olga Vujović

    Znam da mala, nezavisna i bezdomna kazališta imaju tisuće nevolja, pun koš problema i neizbrojivo prepreka prilikom realizacija svojih predstava. Ali imaju jednu fantastičnu mogućnost, razlog svojeg utemeljenja i postojanja – mogu birati! Mogu birati omiljenog autora ili tekst, mogu promovirati najrazličitije ideje i poglede na svijet, mogu vrebati željene glumce i redatelje, mogu educirati publiku, ali joj mogu i podilaziti, mogu čekati (novaca ionako nikada dovoljno), a mogu i djelovati – jednostavno: mogu!  Ako mogu, dakako.  O tome sam razmišljala dok sam u Maloj dvorani Lisinskog gledala ( 21.11. 2016.) najnoviju  predstavu Kazališta  Moruzgva (mogu birati i dizajn) „Kako život“ (premijera 16.10.2016.) autorice Nine Mitrović u režiji Ivana Lea Lema.

     Svi dobro znamo da postoje marginalne skupine u socijalnim slojevima, ali i u društvu kao cjelini. Primjerice, političari ignoriraju članove  drugačijih stranaka, muškarci (uz izuzetke) podcjenjuju žene (to će im jednom  doći glave), rasne, nacionalne i vjerske netrpeljivosti su dio svakog nacionalnog dizajna i da ne nabrajam dalje… No, postoji skupina (vrlo velika i sve veća) ljudi koje svi „šikaniraju“ mada im tepaju: zlatno doba, treća životna dob – ukratko: starci! Jer oni su teret, njih treba opelješiti i gurnuti u zapećak (sjećate se one narodne priče u kojoj je trebalo pobiti sve starce u selu pa kada se pojavio  problem, riješio ga je preživjeli  starac, kojeg je sin sakrio), eventualno strpati u starački dom.

    Sjećam se, kako je moja ostarjela susjeda, postavši udovica, odbijala otići u Dom jer su tamo sami stari ljudi! No, ne mora  starački dom (nemojmo se prenemagati eufemističkim nazivima) uvijek biti predvorje groba i umiranja. Poznajem izvanredno živahne starije ljude kojima je dom praktičniji način života od boravka u prostranom  stanu visoke zgade bez lifta – ni turobni, ni depresivni, ni spremni na odlazak u vječnost… Veseli, aktivni, spremni podijeliti znanje s pametnim (i pažljivim) slušateljima. A Nina Mitrović (1978.) je to očito bila prilikom priprema za dramski tekst „Kako život“ – smjestila ga je u Dom za starije osobe, opremila je svoje likove životnom radošću usprkos gorkim obiteljskim sitauacijam i pustila ih da govore.

    Liječnik Andrija Kekez (Siniša Popović) nauživao se života, ali ni sada ne posustaje, nego si priređuje male radosti. Među te radosti pripada i razvedena Mila (Biserka Ipša) poprilično zbunjena svojom obiteljskom situacijom, pred kojom se „sakrila“ u Dom. Treći član je Branko (Vinko Kraljević), vječno nezadovoljan sa svima i svačim, takozvano staro gunđalo, kojeg je sin u potpunosti zanemario. Njih troje prijateljuju, rađaju se tu i simpatije i ljubavi, no svatko od njih nosi svoju muku koja je lakša kada se podijeli. Prateća osoba trija jest zaposlenica doma Suzana (Ana Begić) koja zapravo ima najviše problema. Njezin problem je život i što učiniti u budućem vremenu. A kako tvrde njezini  ostarjeli štićenici – valja živjeti. Bolje i pogriješiti, nego ne probati.

    Nina Mitrović nudi vrlo duhovite dijaloge i osmišljava logične situacije pa iako smo svjesni ozbiljnosti, pa i tuge likova, ipak nam pobjegne smijeh. Vesna Režić je vrlo funkcionalno osmislila scenografiju s očekivanim krevetima i stalažama, te pokvarenim aparatom za piće (ipak smo u staračkom domu), ali vedrih tonova. Mirjana Zagorec je odjećom podcrtala karaktere likova. Scene su kratke, ali radi se o logičnim rezovima (a i glumci su znalcI), pa mi nije jasan razlog zvučnog signala za promjenu scene… Prvo sam mislila da je vezano uz spravljanje pića u neispravnom aparatu, pa je onda cijela sredina predstave bez tog iritatntnog piska, da bi  se pred kraj opet pojavio (ima jedino smisla u trenutku kada produljenim trajanjem oponaša prekid rada srca, odnosno najavljuje smrt).

    No, ono što je u ovoj predstavi apsolutno očaravajuće su glumci. Vinko Kraljević kao  „staro zakeralo“ Branko je fantastičan – od gadljivih izraza lica, preko stalnih pritužbi, do ogorčenja što ga nitko neće… Bonvivan Kekez u nonšalantnoj igri Siniše Popovića istovremeno je simpatičan i odbojan, a Biserka Ipša kao ostarjela, no još uvijek koketna Mila (srce nikada ne stari, ono jednostavno stane) pokazuje kako je ova glumica pomalo zapostavljena. Tu je i rezolutna (kada su u pitanju štićenici Doma) i ujedno nesigurna Suzana izvrsne Ane Begić, čime se potvrđuje  tvrdnja da djetelina s četiri lista nosi sreću. U nekim će izvedbama umjesto Ane Begić igrati Ecija Ojadnić, što će meni osobno biti povod  da ovu predstavu pogledam ponovo. Baš mi je bila…

     

    Nina Mitrović, Kako život, red. Ivan Leo Lemo, Kazalište Moruzgva

    Kako izdržati život

    http://www.matica.hr/vijenac/591/Kako%20izdr%C5%BEati%20%C5%BEivot/

    Andrija Tunjić

    U suvremenom hrvatskom dramopisu malo tko propituje hrvatsku običnost. Ako se slučajno to i dogodi, tada u njoj traže ono što život vidi tek kao sliku želja. Najčešće pomodno-trendovskih, svjetonazorskih i ideologijskih. Tomu se donekle odupire dramatičarka Nina Mitrović groteskom Kako život, koja tu stvarnost vidi drukčije i točnije. I koja je u produkciji kazališta Moruzgva i režiji Ivana Lea Lema 16. listopada praizvedena na maloj pozornici dvorane Lisinski u Zagrebu.

    Riječ je o komadu koji na provokativan i humorističan način vidi i propituje život u staračkom domu, gdje život izdržavaju troje štićenika i njihova radna terapeutkinja. U svakodnevnom suočavanju s izazovima takozvane treće životne dobi oni traže i pronalaze rješenja koja bi im život mogla učiniti podnošljivijima. Čak i kada je sve beznadno, pokušavaju pronaći zrnce nade. Strah od smrti najmanje je čega se boje.

    Mitrovićeva to rješava jednostavnom fabulom. U svakodnevni domski život gdje žive: bračno nesređena terapeutkinja Suzana, nikad zadovoljan Branko i nedavno razvedena Mila, autorica useli novoga štićenika, Andriju, koji i u domu pokušava nastaviti živjeti svoj zavodnički život. Andrijin dolazak će, kako piše autorica, dovesti do toga da će likovi „propitati same sebe, način na koji žive i vole“.

    Branko potajno želi više od prijateljstva s Milom, nju zanima Andrija, ali se teško upušta u vezu zbog raskida s mužem na kojeg još misli. Sve to, te želje i nakane, dovest će do dramskih iskrica između njih, ali i do pitanja kakav su život živjeli i što im je od njega ostalo. Odnosno, kako piše autorica, zapitat će se „kako živjeti život na pravi način“.

    Kako život govori o šansama i promašajima života, to je priča „o ljubavi i prijateljstvu, mladosti i starosti, životu i smrti“. Ali je i priča „o nama, kakvi jesmo i kakvi bismo mogli biti kada bismo se opustili i prihvatili život u svoj njegovoj nesavršenosti“, kako misli autorica.

    U vremenu koje se bavi isključivo uspjehom, novcem i slavom, koje zaglupljuje pametne i mudre, a slavi hedoniste i poslušne – one koji žive kako im drugi nameću stvarnost i život – Mitrovićku zanima tjeskoba običnoga života, dostojanstvo malog čovjeka izložena agresiji konzumerizma, zabave, nemorala, koji se zabrinuto pita što su prave vrijednosti. Koji se u samoći sjećanja pita nije li današnja starost osuđena na neljudsko umiranje u osami uspomena i zaboravljivosti svih onih koje je taj isti ostarjeli čovjek učio ljudskosti.

    Kako je komad utemeljen na činjenicama života u dvama staračkim domovina na Trešnjevci, dakle na vrlo prepoznatljivoj stvarnosti – naravno ako je želimo vidjeti očima iskustva i pameti, a ne iščitavati samo kao metaforu – opći dojam predstave oneraspoložuje. To je imao u vidu Lemo pa je u režiji inzistirao na prepoznatljivosti realnoga, potencirao je realistički glumački izraz obogaćen vrlo preciznim asocijacijama i cinizmom, kao i smiješnim detaljima, što pridonosi uvjerljivosti kako glumaca tako i predstave.

    Redatelj nije izgubio iz vida, što je najviše zasluga autorice drame, ni slojevitost onespokojavajuće poruke, onog dijela života koji činimo tragičnim kada bismo mu se trebali rugati i smijati. Nije zaboravio podsjetiti da skrivanjem pravoga lica života, njegovim uljepšavanjem lažima, kremama, maskama, liposukcijama i brojnim drugim zahvatima, nećemo izbjeći konačno lice – smrt.

    Zapravo je rastvorio i to uspješno, ono lice života koje je često prevučeno bezrazložnim strahom, a na kojem se i blizu smrti, u tom staračkom domu, može pronaći sreća, ljubav i zadovoljstvo. I tamo život, ako ga umijemo živjeti, može biti blistav, glamurozan, romantičan, smiješan do suza i tužan do naivnosti. Cilj je izdržati život, proživjeti ga bez žaljenja, dosegnuti njegovu puninu.

    U tom rastvaranju, raskrinkavanju i sumiranju života, u predočavanju životnih izazova i stranputica, lomova i ushita, u uspinjanju na vrh životne dubine, najveći obol dali su glumci. Bez njihove življene uvjerljivosti napisane riječi i izrežirane mizanscenske situacije bile bi tek nanos praha koji otpuše prvi dašak publike. Ovako pišem i stoga jer se u našem suvremenom kazalištu na glumce zaboravilo ili se oni koriste kao ilustracije i vješalice za kostim. U ovoj predstavi to nije slučaj. A nije jer se uvažilo što je autorica napisala, a onda to i glumci odigrali.

    Glumci nisu glumili tek ideju i obrise tipova, nego su ponudili karaktere koji su nadareno živjeli puninu uloga. Biserka Ipša (Mila) uvjerljivo je odglumila strah od života rastavljene žene, njezinu duševnu lomljivost i zaboravljenu nježnost, kao i ženstvenost koja ni po čemu nije bila stara. Ana Begić (Suzana) predočila je odsutnost mlade žene koja lako nosi brige posla, ali teško brige života i strah od rastave braka. Siniša Popović (Andrija) šarmantno se i ironično borio sa sviješću da je dom početak kraja života. Tomu se opirao narcisoidno uživajući u ostacima negdašnjeg zavodnika i ženskara. Dominirao je Vinko Kraljević u ulozi Branka. Njegov Branko, precizan u mišljenju i bogat u glumačkom izrazu, u svakom trenutku bio je glumački prisutan i točan, činilo se kao da i ne glumi.

     

    Ozana Iveković – Theatralia HR3

    http://radio.hrt.hr/ep/theatralia/180921/

     

    Sanja Nikčević – Bogatstvo u različitosti / Kazalište bez maske

    https://www.youtube.com/watch?v=W9fK73q6AVQ

     

    O starenju nekih, ali i svih

    Kazalište.hr

    Kazalište Moruzgva, Zagreb: Nina Mitrović, Kako život, red. Ivan Leo Lemo

    http://www.kazaliste.hr/index.php?p=article&id=2325

    AUTOR: Leon Žganec-Brajša

    23.11.2016.

    Starački dom – specifična ustanova, a ujedno i specifičan amalgam osoba i njihovih odnosa koji zajedno tvore presjek društvenog života nekog prošlog, ali i sadašnjeg vremena – predmet je proučavanja Nine Mitrović u drami Kako život, praizvedenoj u produkciji Kazališta Moruzgva i režiji Ivana Lea Leme na sceni Male dvorane KD Vatroslava Lisniskog. Nastala na temelju istraživanja i razgovora sa stvarnim, kako ih često apersonalno nazivaju, korisnicima domova, Kako život temelji se na iskustvu i želi to iskustvo kazališno uobličiti u tekst bez mnogo interpretacije u vidu autorskog programa, koji bi davao naknadnu kontekstualizaciju i stvarao dodano značenje specifičnim situacijama, kakve se kreiraju u domskom životu.

    Tri korisnika, troje staraca različitih životnih priča, Branko (Vinko Kraljević), Mila (Biserka Ipša) i novopridošlica, a sve donedavno liječnik i bonvivan Kekez (Siniša Popović), popraćeni djelatnicom doma (Ana Begić i Ecija Ojdanić, u alternaciji), prisutnom i u njihovoj svakodnevici prisnom, kreiraju koloplet različitih događanja, životnih priča, običnih i svakodnevnih, ali baš zato zanimljivih i potrebnih kazališnog promišljanja i, moguće, identifikacije. Upravo to, identifikacija i promišljanje životnih trenutaka koji neće biti zapamćeni po svojoj neobičnosti, nego izviru iz običnosti, onog životnog tijeka koji je neupitan i stalan, a čiji se utjecaj zanemaruje i u sjećanju sistematizira ispod neobičnih trenutaka, intimno izvanrednih i velikih događaja, što je i razlog zbog kojega ih pamtimo, prostor su u kojem se kreće ova drama.

    I baš kao što se promjene događaju u nekim jedinstvenim trenucima, tako one neupitno, polako, ali sigurno, dolaze i u redovitom tijeku stvari, starenju, što je zasigurno najvidljivije u staračkim domovima, zamišljenima kako bi to starenje olakšali i učinili ugodnijim. Reakcija na promjenu, na starenje, može biti i jest različita, u čemu se nalazi i jedan od glavnih trenutaka profilacije likova Nine Mitrović, koja tako gradi dramu na nečem neminovnom, lako identificirajućem i svima poznatom, a opet (ili baš zbog toga?), kazališno vrijednom i potrebnom adresiranja. Dosljedno se tako, i u izboru teme, i u kreaciji likova i rezultirajućih odnosa na sceni, promiče princip jednostavnosti u onom neminovnom, bez artificijelnosti i potrebe za brojnim autorskim pojašnjavanjima, ili čak uopćavanjima u apstraktno, kako bi bilo pogodno za što širu identifikaciju i internalizaciju.

    Nina Mitrović odabrala je dakle dramu o neminovnom te je uspješno oblikovala, postavivši tako ono obično, o čemu se, zbog pomisli na reakciju, često izbjegava misliti te jednostavnim zahvatima, upisujući u likove samo ono što ih čini identificirajućima, a ne i nositeljima autorskog programa ili komentara, uspjela ostvariti dramu bez artificijelnosti, tek naoko jednostavno o istom takvom, tek naoko jednostavnom i običnom, ali neminovnom.

    Statičnost i dinamičnost, kao antonimi, pojavljuju se i u reakcijama na proces starenja likova Nine Mitrović. Osjećajući kako se starenje neminovno odvija, njezini likovi reagiraju želeći ostvariti ono što u životu, na ovaj ili onaj način nisu, a istovremeno, rekreiranjem onog što je prošlo, zadržati vrijeme i odgoditi starenje te tako prikazati sebe sebi kao drukčije, one koji su htjeli biti, nasuprot onima koji jesu. To dovodi do međusobnog zaljubljivanja, vjerovanja u dolazak djece koja ne dolaze, raspadanja dugogodišnjeg braka, čime se, prilično nevino i dobronamjerno, kreira svijet koji ne postoji, ili je barem, pod utjecajem neminovnog starenja, prestao postojati. Adresiranje tog, još jednog konstitutivnog, često i bolnog, elementa starenja, zapravo odnosa onoga koji stari prema tom procesu, čini likove Nine Mitrović u ovoj drami potpunijima i zadržava ih u okviru neartificijenosti, životnosti i stvarnosti čiji je, uspješno ostvaren, zadatak kazališno adresiranje i gledateljsko internaliziranje procesa koji se događaju svima i svugdje, na različite načine, ali jedinstveno u potrebi razumijevanja, suočavanja i, u konačnici, prilagođavanja.

     Tematski univerzalna i usmjerena identifikaciji, ova predstava je ostvarena u jednostavnom slogu scenografije (Vesna Režić) koju čine tri kreveta (s pripadajućim ormarima), stolovi i stolci te aparat za kavu i pepeljara, naznačujući tako svojevrsna središta domskog života u svakoj takvoj ustanovi, čime je afirmirana ideja o svijetu koji ima svoje razloge i načine okupljanja, evocirajući tako onaj izvandomski, identificirajući svijet u publici. Redateljska koncepcija Ivana Lea Leme nastavlja se na scenografsku i dobro koristi te objekte domskog okupljanja i života, no, želeći vjerojatno evocirati protek vremena, često zapada u jednoličnost i gotovo mehaničku izmjenu prizora, čime se granica između kazališnog i stvarnosnog, onog identificirajućeg u drami, pomalo nepotrebno, na trenutke ponovno uspostavlja.

     No, glumačke kreacije, naprotiv, realiziraju se sasvim zanimljivo i uigrano, pri čemu svaki član ansambla uspijeva profilirati svoj lik. Vinko Kraljević kao gunđalo i zapravo nesretan starac, no ipak još uvijek lucidan; Biserka Ipša kao žena čiji je život prošao u brizi, a sada želi tu brigu zamijeniti nekim životnim zadovoljstvima, no ipak joj se vraća, dok je Popović kreirao lik koji je svoj život proživio uz mnogo ugađanja samome sebi, a sada je nespreman za promjenu, a Ana Begić kao službenica doma ona je koja razgovara i pomaže starcima, ali i oni njoj. Sve su kreacije točne i realizirane sretnim spojem profilacije kroz suigru, za što zasigurno zasluge ima i predložak, koji to omogućuje.

     U konačnici, realizirana je predstava vrlo identificirajućeg i za upisivanje univerzalnih iskustava otvorenog tematskog sloja, predstava o starenju i onome što ga prati. Tek uz poneki nedostatak u tempu i plastičnosti izvedbe, uzrokovan koncepcijom izmjene prizora u jednoličnom slijedu, pokazala se kao istovremeno simpatična i duhovita, a za identifikaciju i zapitanost otvorena suigra o starenju nekih, ali i svih.

     


  • moruzgva

    Umjetnička organizacija Kazališta Moruzgva

    Adresa: Bulićeva 9, 10 000 Zagreb, HR

    Tel: 091/8852 606

    E-mail adresa: moruzgva@moruzgva.com, gina.markovic@moruzgva.com

    Internet adresa: www.moruzgva.com

    Broj računa Klub kulture Moruzgva: 2360000-1101964906, Zagrebačka banka d.d.

    OIB Klub kulture Moruzgva: 79262235922

    Broj računa Umjetnička organizacija Kazalište Moruzgva: 2360000-1102194109, Zagrebačka banka d.d.

    OIB Umjetnička organizacija Kazalište Moruzgva: 01013177444

  • Trenutno nema video sadržaja.

     

  • Trenutno nema audio sadržaja.

     

  •  

     

    • kako_zivot-1
    • kako_zivot-2
    • kako_zivot-3
    • kako_zivot-4
    • kako_zivot-5
    • kako_zivot-6
    • kako_zivot-7
    • kako_zivot-8
    • kako_zivot-9
    • kako_zivot-10
    • kako_zivot-11